Rođen u ljeto 1977. godine u Vinkovcima. Osnovnu školu polazi u Ceriću i Nuštru. Kao četvrto dijete u obitelji, vrlo rano pokazuje interes za glazbu uz svoje dvije starije sestre koje su već svirale gitaru i harmoniku. U jesen 1988. g. cerićki KUD Slavko Mažer odlučuje pomladiti tamburašku sekciju i organizira malu školu za tambure. Darko se pridružuje tamburaškoj sekciji od prvog dana počevši svirati basprim. Prvi učitelj mu je bio Zlatko Periša - Pera, tadašnji i dugogodišnji član Bosutskih bećara. Zbog sve više privatnih obaveza, Pera odustaje od daljnjeg predavanja, a školu preuzima Šima Dominković također vrsni glazbenik i osnivač Zlatnih dukata i vinkovačkih Dika, čiji je član bio sve do današnjih dana. Uz Šimino vodstvo orkestar je brzo uznapredovao i mlada tamburaška sekcija se pridružila starijoj uigranoj ekipi sa Jankom Bogadi na čelu.
Početkom devedesetih i buđenjem hrvatske nacionalne svijesti i stoljetnom težnjom za samostalnošću hrvatske države, cerićki KUD dao je popriličan obol tim burnim vremenima. Uslijedili su nastupi diljem Lijepe naše od Iloka, Šarengrada, Bapske, Vukovara, Vinkovaca pa sve do Zagreba i Makarske. Mnoge osnivačke skupštine Hrvatske demokratske zajednice i Hrvatske narodne stranke na kojima su nazočili tadašnji osnivači, prvi Hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman i gđa. Savka Dabčevia Kućar uveličali su svojim nastupima izvodeđi poznate slavonske pjesme i kola, te mnoge hrvatske budnice. Nažalost nesretni rat prekinuo je Darkov glazbeni put ali samo na kratko. Morao je napustiti svoje selo Cerić četiri dana prije nemilih događaja, sklonivši se sa majkom i sestrom u Zagreb. Cerić je okupiran 02.10. 1991. g. te srušen i spaljen kao i Darkova obiteljska kuća. U tom ratnom vihoru, te iste zime Darkov otac susreće Šimu Dominkovića na pustim vinkovačkim ulicama i u kratkom razgovoru povjeri Šimi kako Darku jako nedostaju njegovi svirači i dani provedeni uz tamburu. Dobri Šima nije oklijevao i veoma brzo je našao basprim za Darka i dao mu ga na korištenje. Još iste zime '92. g. Darko je bio član crkvenog orkestra u župi sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu u Zagrebu.
Smirivanjem ratnih aktivnosti u Slavoniji, Darko se sa obitelji u ljeto '92. g. vraća u Vinkovce, gdje ostaje sve do ljeta '98. g. kada se vraća usvoj oslobođeni Cerić. U kasno proljeće '93 susreće svog prijatelja iz prijeratnog cerićkog orkestra Ivicu Sente i zajednički se slože sa mišlju da ponovo zasviraju. Osnivaju tamburaški sastav "Sinovi ravnice". To isto ljeto se zatvaraju u jedan podrum u blizinu vinkovačkog željezničkog kolodvora i vježbaju svakodnevno. Sastav su činili šest cerićanaca iz prijeratnog orkestra: Miroslav Štivić, Ivica Sente, Dražen Čelig (Voloder), Krešimir Hunjet, Darko Jukić i Marko Vidosavljević. Ponovo stari prijatelji na okupu svoje prve nastupe sviraju već na Vinkovačkim jesenima. Sinovi ravnice su uz puno truda i vježbe postali veoma zapaženi naročito nakon izdavanja prvog albuma "Ljubav nema granica" i pjesme "Dođi u Vinkovce".
Zbog različitih životnih puteva i opredjeljenja Sinovi ravnice ipak nisu bili održivi kao prvotno zamišljeni pa Darko kao i neki drugi članovi 1998. g. napuštaju sastav. Iste godine priključuje se vinkovačkom KUD-u "Lisinski" te nastupa na mnogim nastupima od kojih se ističu onaj u njemačkom Dresdenu i nastup u Veloj luci. Ponovo se također aktivira u svom cerićkom KUD-u koji do '98. g. djeluje u Vinkovcima, te također nastupa na brojnim nastupima, Vinkovačkim jesenima i dr. Nadalje Darko je bio i pridruženi član vinkovačkog KUD-a "Tkanicaâ", te KUD-a "Zvonko Ban" iz Jarmine s kojima je također nastupao.
Krajem 1999. g. Darko se prestaje aktivno baviti glazbom i osim povremenih nastupa sa KUD-ovima nije aktivnije svirao. Nakon sedam godina izbivanja iz tamburaške glazbe, ponovo se koncem 2006. g. aktivira i postaje član tamburaškog sastava Bosutski bećari u kojem i danas svira.
Darko je u sretnom braku sa suprugom Ljubicom sa kojom ima troje djece. Osim glazbom bavi se i informatikom, računalnim mrežama te sigurnošću i zaštitom na radu u INA d.d. Industrija nafte.